Zadruga Livač u blizini Banje Luke dnevno proizvede 100 kg trapista po “tajnoj recepturi”

Dnevni Avaz o ZZ Livač-u
5. Kolovoz 2017.
Početna konferencija projekta “Put baštine – od trapista do graničara”
22. Kolovoz 2017.
Upravo baštineći njihovu tradiciju, iskustvo i znanje, prije 11 godina je u naselju Marjanovac, na razmeđi Banje Luke i Laktaša, osnovana zadruga Livač, u kojoj se ovaj sir i dalje proizvodi. Osnovao ju je banjalučki Caritas i zaposlio dvadesetak ljudi koji danonoćno brinu o 350 grla stoke, a usput obrađuju više od stotinu hektara zemlje, siju kukuruz, gaje papriku, paradajz, krastavac, grašak, lubenicu…

Direktor zadruge Draženko Budimir nas na početku dobronamjerno upozorava da ga ne pitamo za “tajni recept” za proizvodnju čuvenog sira. Ni on ga, kaže, ne zna, znaju ga samo dva redovnika Tomislav i Zvonko Topić. O svemu ostalom Draženko nam je govorio.

“Mi smo živi primjer da zadrugarstvo u BiH nije propalo i da se sa malo volje i mnogo truda i rada može proizvoditi mnogo toga. Naravno da smo najpoznatiji po trapistu, proizvodimo ga do 100 kilograma dnevno, mjesečni plan je dvije tone i za sada uglavnom plasiramo na tržište BiH, možda bismo i izvozili, ali znate kakva je naša administracija i koliko dozvola treba pribaviti za to”, kaže Draženko.

Za sir neprevaziđenog okusa potrebno je kvalitetno punomasno i neobrano mlijeko i vrijeme, naglašava.

“Prvo ujutro pokupimo mlijeko i šaljemo ga u siranu, siri se i dodaju mu se određeni sastojci. Kada se mlijeko kupi to mora biti striktno u zatvorenom postupku jer je higijena vrlo bitna. Nakon što se formira tzv. gruš, sir odlazi u kadu, potom pod presu, a onda se stavlja u kalupe u kojima ostane po nekoliko sati. Sljedećeg dana se sir stavlja u salamuru i ostavlja da zri. Proces zrijenja traje neka tri mjeseca, ali sve to vrijeme, zapravo svakog dana, kolutovi se pomalo okreću i čiste kako bismo izbjegli formiranje plijesni”, pojašnjava Draženko uhodani postupak proizvodnje.

Zadruga Livač po potrebi angažuje i sezonske radnike, ali ne kriju da bi zaposlili još radne snage ukoliko bi imali više zemlje za obrađivanje.

“Mi ovdje osim proizvodnje sira imamo zaokruženu gotovo kompletnu poljoprivrednu proizvodnju, plastenike, obrađujemo 150 hektara zemlje koja nam je data pod koncesiju, od toga nam je više od pola pod kukuruzom, ove godine smo se baš napatili zbog suše jer je zemlja pomalo tvrda, valjalo bi da imamo više svoje zemlje jer sada plaćamo 90 maraka po hektaru godišnje”, priča Budimir.

Ono što je također zanimljivo za ovu zadrugu je to što po uzoru na redovnike trapiste koji su, između ostalog, pokrenuli i elektrifikaciju Banje Luke, sami proizvode struju. Vješte ruke su napravile generator koji umjetno gnojivo pretvara u struju koju koriste za potrebe svoje ne tako male poljoprivredne zajednice.

Odgovori

Vaša adresa e-pošte neće biti objavljena. Nužna polja su označena s *